Najveći izazov je 'uspoređivati nekad i sad' Gost današnje emisije Nedjeljom u dva bio je novinar Goran Milić. Prisjetio se svoje bogate novinarske karijere, od intervjua s američkim predsjednikom Carterom do putopisa koje je snimao diljem svijeta. Govorio je i što radi danas i koji su mu najveći izazovi. Golema je provalija između onoga što se događa na Facebooku i stvarnog života, rekao je na početku emisije Goran Milić, koji je pozvao svoje prijatelje s Facebooka na druženje, na koje se odazvalo samo njih dvoje. I danas ga, kaže, nervira što ljudi kukaju. "Proputovao sam svijet, ljudi vani kažu da je Hrvatska po kvaliteti života među prvih 30 zemalja svijeta, a prema perspektivi među prvih 50", rekao je. Slijedila je rasprava u studiju o tome kako u Hrvatskoj umirovljenici, nakon što su djeci platili školovanje i kupili stanove - i dalje im financijski pomažu. Kad bi mogao birati mjesto gdje bi živio - odabrao bi Split. Kad je prvi put stao pred kamere kao voditelj, bio je poseban, kaže, jer je imao dužu kosu, a sam nastup je odradio standardno. Komentirao je intervju s Carterom, koji se pravdao što nije došao na Titov pogreb jer se nije želio susresti s Brežnjevom u Beogradu. Fidel Castro, rekao je Milić, ima mlohav stisak ruke. Nije vjerovao da će Amerika izabrati Donalda Trumpa za predsjednika. Nikad mu nije palo na pamet da Tita pita o moru njegovih rezidencija jer bi to praktički značilo - likvidaciju. Za Tita je rekao kako je u NOB-u bio neosporan, a u poraću - katastrofa. "Od 1965. stvar se u bivšoj državi promijenila - stranac više nije bio špijun-turist, nego turist-špijun. Onda je došla 1971. Tito ima pozitivnih strana, ali za Hrvate ima više onih negativnih. Tako ga se i percipira", smatra Milić. Na Yutel sa srbijanske televizije nije otišao iz uvjerenja. Otišao je nakon što je Šešelj nabrojio sve urednike Dnevnika koji nisu bili Srbi, a nisu više mogli raditi. S današnjom pameću, kaže Milić, ne bi radio na Yutelu. Nije, kaže, vjerovao da će biti rata, osobito ovako krvavog. Iako je volio bivšu državu, intimno je bio Hrvat i uvijek se, dodaje, pisao kao Hrvat. Potom je govorio kako je bilo voditi program na Yutelu. Opovrgnuo je da je nakon pada Vukovara na Yutelu objavio kako je "Vukovar oslobođen". Da je devedesetih otišao iz Hrvatske, kaže Milić, nikad se ne bi mogao vratiti kao čovjek koji bi ovdje mogao raditi. Kad je završen rat, pozvao ga je, kaže, Tuđman. Na HRT-u su mu nakon toga ponudili posao. Za novinarstvo je rekao da je sjajan posao, ali smatra kako nije dobro da se netko ideološki svrsta na jednu stranu i takav ostane trideset godina. "Takvog čovjeka ljudi cijene kao principijelnog, ali samo kao opravdanje za vlastitu neprincipijelnost", smatra Milić. "Stvar je u nijansama, u malom pomaknutom protupitanju, inzistiranju i pomicanju granica", dodao je. Govorio je o odnosu prema poslu katolika i pravoslavaca s jedne i protestanata s druge strane. "Etički kod, u odnosu prema obitelji, poslu, državi kod katolika - od Perua do Hrvatske je vrlo sličan. Kod protestanata je biti bogat - dobro. Ali moraju živjeti skromno. Niste čuli da je u nordijskim zemljama kriza bila duža od 6 mjeseci - oni imaju ekonomske rezultate. Protestanti prvo žive za vlastitu starost, a djecu obrazuju - ne kupuju djeci automobile i stanove. Naši ljudi žive za starost svoje djece", kazao je Milić. Na kraju emisije rekao je kako u viskiju ne vidi ništa loše, a da žene koje su bile s njim - o njemu lijepo govore. Najveći izazov mu je "uspoređivati nekad i danas". O tome će, najavio je, napraviti serijal i ponuditi ga najprije HRT-u. Urednik i voditelj: Aleksandar Stanković

Nova tv, Provjereno, 13. 10. 2016. Piše: Mato Barišić Do migrantske krize, maloljetnici bez pratnje bili su rijetkost. Sada ih je u Hrvatskoj devetnaestero. „Situacija je bila svakim danom sve gora. Nisam mogao nastaviti školovanje, život uopće. Pa mi je mama rekla idi, putuj. Imam tri sestre i brata, svi su stariji. Ja sam najmlađi. To je bila zadnja opcija koju sam imao. Nije bilo druge.„ Teško je ijednom roditelju zamisliti kroz što prolaze djeca poput sedamnaestogodišnjeg Ahmada niti kakvom su očaju izloženi njihovi roditelji. Spremiti dijete na put u nepoznato, put bez povratka, svakom je roditelju nepojmljivo. A tim je ljudima to jedini izbor. Djeci daju svu ušteđevinu, a njihov život polože u ruke onih koji obećavaju bolju budućnost. Jer, u domovini za njih nema budućnosti. „Tužan sam, svaki dan plačem. Svaki dan sam tužan.“ U razgovoru s novinarom Provjerenog otkrio je Twain Rasul, šesnaestogodišnjak koji već pet mjeseci živi u Osijeku, u Domu za odgoj djece i mladeži. Twaneova sestra rješava papire za njegov dolazak u Finsku. Ali sve ide vrlo sporo. U Domu živi i Ahmad (17), urbani mladić iz Damaska koji se bavio skejtanjem, igrao nogomet, išao u školu, te kaže-voli rock glazbu. Kako ne bi završili s puškom na ramenu ili na njezinu nišanu roditelji su ih poslali u svijet. Dali im novca koliko su imali i rekli – spašavaj živu glavu. Mladići su sami bez igdje ikoga krenuli put Zapada. Ahmad kaže da je situacija u njegovoj zemlji svakim danom sve gora te da njegova obitelj cijelo vrijeme pokušava pronaći novac kako bi pobjegli iz zemlje. Barem u Tursku ili Libanon. „Ako se vratim u Damask, možda me ubiju“, u strahu govori Ahmad. Riad Kharboutly Sirijac je koji u Hrvatskoj živi više od 50 godina. Od početka migrantske krize pomaže u prevođenju. On je ovoj djeci nerijetko i djed i mama i tata i cijeli svijet. On jedini govori njihov jezik. Glavno pitanje koje mu djeca podstavljaju je, kaže, kada će ići odavde? „Sami su. Imaju samo jedni druge. Obitelj je daleko. Bez novca, krova nad glavom, prijatelja, sa spuštenim rampama na granicama i što je najgore- bez nade. Još uvijek djeca, ali sa iskustvom s kojim bi se teško nosili i mnogi stariji. Umjesto da žive, životare. Prekidaju monotoniju igrom, loptom. Ništa drugo im ne preostaje“, u tuzi govori Riad. Dječak Twane želi poput svoga brata postati liječnik. Dvojica Egipćana, samo žele u Italiju. Ahmad, sanja posao u kojemu bi mogao pomagati ljudima. Dok čekaju da njima netko pomogne, mjeseci prolaze. Njihovo mjesto i dalje ostaje Osijek.