Četvrt finale, polufinale, za 3. mjesto i finale.

Radio Federacije BiH Urednica serijala: Azra Sipović

Nova tv, Provjereno, 16. 5. 2019. Reporterka: MAJA MEDAKOVIĆ Jedna je kći htjela vidjeti osmijeh na maminom licu, i to sitnicom koja slama srca. U moru predivnih žena o kojima smo vam željeli ispričati priču povodom majčinog dana, jedna se istaknula – ona o Mari, ženi zmajici. Iako je već u poodmaklim godinama, ona ne staje. Odlazi na nadnicu, kopa vrtove drugima za 40- 50 kuna, čuva stare bake po selu, krči šiblje kako bi imala drva za zimu. I to sve, teško bolesna. Dišući i pričajući kroz otvor na grlu zbog raka. Poštena, nikad dužna, ponosna žena. Vrijednosti koje su se cijenile u nekim drugim, boljim vremenima. Ekipi Provjereno pisala je njezina kći, željeći za mamu takvu sitnicu, sitnicu koja život znači, želju koja je sve posramila, iz poštovanja i zahvalnosti za sve što je Mara drugima cijeli život nesebično davala, a sebi bila uvijek na posljednjem mjestu. Zato se Provjereno na ovaj majčin dan pobrinuli da Mara dobije ono što će joj vratiti osmijeh na lice. Uvijek tu za druge. Takva je Mara Tvarog. Ali prije svega mama. Stijena i oslonac. I danas je s 39 na leđima, stidljivo priznaje njezina kćer Zorica Smolčić, zove kako bi provjerila je li sretno stigla s posla kući. Za svog bi unuka Luku dala sve, on je njezin mezimac. Darku, svom zetu, Mara je poput druge majke. Bez Mare bi, kaže, propali. Do prije nekoliko mjeseci od svoje je skromne mirovine plaćala Lukin vrtić jer oni nisu mogli. Prije 14 godina neobični bolovi u uhu i problemi s gutanjem na liječničkom pregledu pretvorili su se u strašnu dijagnozu – rak ždrijela i glasnica. Uslijedila je operacija, zračenje i kemoterapija. Mari su odstranjene glasnice, a Zorica je tada posljednji put čula majčin glas. Spasila ju je, kaže Zorica, njezina doktorica, i operacijom i naredbom da nema ležanja u krevetu. Da se drži, malo je reći. Ova majka i baka kroz život grabi svom snagom. Preko pruge, već od pet ujutro, Mara ide po drva. No, ona ne odustaje. Rukama na kojima je težak rad već toliko izbrisao otiske prstiju da je na policiji jedva izvadila novu osobnu, Mara grabi kroz život, takav kakav jest. Završila je osam razreda osnovne. Dovoljno, kaže. Tako je tada bilo. I ne žali ni za čime. O tome što je željela biti kao mala, više ni ne razmišlja. Sa 65 godina na leđima i rukama koje ne znaju za odmor, Mara za sebe ima samo jednu želju. ''Da imam svoj mir. I da imam da mogu normalno živjeti. Da ne moram tražiti ni od kog ništa. Da živim normalno kao i svi ljudi'', kaže Mara. Nikada si ništa nije priuštila. ''Ne mogu, nemaš što. Što ću priuštit kad ne mogu? Nema. Pa nekad mi bude žao. Nešto bih kupila, a ne mogu. Al' što ću, progutaš i šuti'', govori i kaže da bi si kupila samo nešto za pojesti. Dok radi, kaže, ne može jesti. A tako je i jeftinije. Riječi koje bole, u grudima ostave ponor. Kada vas troje živi od 4000 kuna, uz režije i kredit, mjesta za želje nema. ''Ja bih voljela da joj mogu priuštiti bar dio onoga što je ona meni pružila. Drugo mi ništa ne treba. Samo da vidim iskren osmijeh na njenom licu, od sreće. To je meni sve'', kaže Zorica. Iznenaditi je, učiniti da bar na trenutak zaboravi na probleme i sve teško što joj je život donio, vdjeti je sretnu kao nekada, u vremenima dok je njezina Mara redovito išla na frizuru. ''Dok je bila i zdrava, dok je bila i sretnija, dok se malo i lakše živjelo, ona je redovito imala minival. I tako je bila ponosna s tim minivalom. Strašno je to. To je nešto što stvarno voli. Znači, ona sad već, vjerujte mi da se ne sjeća kad je imala zadnji put minival na glavi. To je tako jedna obična sitnica, ali nažalost, uvijek su neke druge stvari bitnije'', kaže Zorica. Mama kao mama, sebi je kaže uvijek na zadnjem mjestu. I tu je uskočilo Provjereno, da Zorici pomogne isplanirati iznenađenje i mami Mari vratiti osmijeh na lice – odvesti je na minival na kojem nije bila godinama. Mari je ekipa Provjerenog na vrata došla s objašnjenjem da rade priču povodom Majčinog dana. I nisu lagali, samo su prešutjeli ključnu sitnicu. A njoj je i ovo već bilo dovoljno za suze. Nije naviknula, kaže, i nikako joj nije jasno po čemu je to ona posebna. Na pitanje što je najteže kad si mama, uz uzdah odgovara. ''Joj, sve. Briga. Sve mi žao toga djeteta. I tako. Kad dođe: 'Bako, što si mi kupila?' Šuti, rekoh, ništa. Kaže: 'Nisi mi ništa mogla kupit'. Rekoh: 'Nisam''', priča Mara. I to je najviše boli. Ljudima kopa vrtove, za 40-50 kuna radi po cijeli dan, pazi stare bake, ali njezin Luka više ne ide u vrtić, jer se više nema novca za vrtić.Sve bi im dala i daje, kaže Zorica. Nedavno je mami poklonila deku, ali Mari to nije bilo drago. Uvijek pošten i nikad dužan – vrijednosti su iz nekih drugih, boljih vremena koje Mara živi baš svaki dan jer to joj je važno. Čovjek vrijedi koliko i njegova riječ, stav, odgoj. Sve drugo je sporedno, pa i frizura, kaže Mara. Ponos nema cijenu, a majčina sreća jedino je što možda vrijedi malo više. ''Pošto si ti meni dala u životu sve, i više nego što treba, ja tebi evo bar malo da se odužim.